Istina o Kvaternikovu Rakovičkom ustanku 1871.

Kvaternikov Rakovički ustanak 1871. godine istraživali su mnogi historiografi i entuzijasti počevši od Kerubina Šegvića (1921), Milana Karanovića (1921), Ferde Šišića (1926), Milutina Cihlara (1932), Augusta Cesarca (1940), Rudolfa Horvata (1941), Nikše Stančića (1971), Mirka Valentića (1981), pa do najcjelovitijih uvida prezentiranih u knjizi Zvonimira Kulundžića Odgonetavanje zagonetke Rakovica (1994) te sustavnog prikaza događaja u katalogu Rakovički ustanak 1871. i Eugen Kvaternik (2021), kojim je Hrvatski državni arhiv popratio izložbu povodom 150. obljetnice ustanka. Ipak, i pored tog golemog truda, zbivanja uz Rakovički ustanak do danas su ostala prekrivena velom tajni. Ovakva situacija primarno je inducirana težnjom austrougarske vlasti da zbog složene geopolitičke i gospodarske situacije čvrstom rukom potisne značenje tog događaja. Stoga, ovdje će se raščlaniti neki relevantni dokumenti na način koji logički sagledava činjenice, a koje se tada otkrivaju u novom svjetlu.

Eugen Kvaternik (1868)

Što otkriva Starčevićevo pismo Halperu?

Starčevićevo pismo Halperu (Arhiv HAZU, fond Ante Starčevića, XV-22/A.9) predstavlja neprijeporan dokument, koji je tek 60 godina nakon smrti Eduarda pl. Halpera (1824‒1877), glavnog donatora Stranke prava, gotovo slučajno 1936. isplivao iz Halperove ostavštine. Kada se pomno analizira, u njemu se otkrivaju i neke bitne do sada neprepoznate činjenice. Naime, opće je prihvaćen narativ kako Ante Starčević, nije bio povezan s organizacijom ustanka, koji je više od godinu dana pripremao njegov najbliži suradnik i prijatelj Eugen Kvaternik. No, je li to baš tako?

Skica lokacije ubojstva Kvaternika, Bacha i Rakijaša koju je 15. listopada 1871. izradio poručnik Danijel Sertić

Stoga, krenimo s analizom tog pisma napisanoga 10. listopada 1871. u Zagrebu u popodnevnim satima, dakle, u vrijeme kada još traje Rakovički ustanak koji je fatalno okončan 11. listopada u ranim jutarnjim satima ubojstvom njegovih vođa Eugena Kvaternika, Vjekoslava Bacha i Ante Rakijaša. 

Čini se da su do sada u raščlambi Starčevićeva pisma promakle dvije bitne stvari. Prva proizlazi iz sljedećeg Starčevićeva navoda: „U četvrtak (5. listopada) raznio se ovuda glas da je g. Bach, urednik, iz Munjave (Josipdola), od pošte svojega ujaka Paunovića sa 15.000 fr. utekao.“ U slučaju da Starčević nije bio upoznat s planom ustanka, pitanje je kako bi on, dan ranije negoli je telegram Ogulinske regimente u svezi Bachove pljačke pošte otposlan Poštanskoj direkciji u Zagreb, znao za taj događaj. Navedeni telegram Direkcija pošte zaprimila je tek u petak (6. listopada) u 14:36 sati (Kulundžić 1994, 571 – u HDA).

Starčević i Kvaternik su u Zagrebu, očito preko glasnika, koji je najvjerojatnije bilo Bachov brat, Anton Bach ili Rudolf Fabiani, tog jutra u petak 6. listopada dobili vijest o Bachovoj jučerašnjoj pljački pošte u Josipdolu. Pljačka 15.000 fr. (današnja vrijednost 1,5 milijun eura) iz pošte u Josipdolu planirana je kao faza koja neposredno prethodi ustanku kako bi se osiguralo njegovo financiranje. Ona je ujedno bila i dogovoreni signal Kvaterniku da iz Zagreba odmah krene u selo Bročanac koje se nalazi 10 km sjeverno od Rakovice, gdje su se u kući Rade Čuića trebali sastati vođe ustanka, čiji je početak prvotno planiran za utorak 10. listopada.

Druga bitna činjenica razabire se iz nastavka Starčevićeva pisma: „U petak (6. listopada) ode Genček (Eugen Kvaternik) na večer u Karlovac, za da se razpita o stvari, i da u subotu dojde i kaže nam što je kako-li je.“ Ovdje sama logika upućuje da bi bilo suludo očekivati da Kvaternik u 19:30 sati navečer sjedne na vlak i ode do Karlovca, kako bi se tamo po debeloj noći negdje raspitao o „nekoj pljački pošte“, a koju je počinio Vjekoslav Bach, urednik pravaškog glasila Hervatska u 60 kilometara udaljenom Josipdolu. Što bi o tome te noći u Karlovcu uopće mogao saznati Kvaternik, a kako bi već u 5:45 sati ujutro sjeo na vlak za Zagreb da o „svemu tome vezano uz Bacha“ može izvijestiti Starčevića? Takav Kvaternikov put u Karlovac bio bi besmislen. Stoga, jasno je kako je Starčević dobro znao da se Kvaternik preko Karlovca zaputio u selo Bročanac, gdje je u kući Rade Čuića bila dogovorena lokacija sastanka vođa ustanika neposredno uoči njegovog početka.

Starčević nadalje piše Halperu: „Jučer (9. listopada) puče glas, da je 400 dobro naoružanih graničarih, pod vodstvom Starčevića ustalo“ te napominje: „Ako stvari stoje kako se govori, mi smo do koj čas u stanju obsade; tada prestaje list.“ Zapitajmo se zašto Starčević 10. listopada 1871, u jeku ustanka, uopće piše Halperu?

Njegovo je pismo očito upućeno s namjerom da Halpera suptilno, bez otkrivanja detalja, uputi u događaje, koji će samo dan kasnije rezultirati zabranom izlaženja pravaškog glasila Hervatska, čime će Halper izgubiti golem polog od 2500 fr. (današnjih 250.000 eura) koji je dao za izlaženje lista. O tome Halper, kao glavni donator Stranke prava, nadalje neće moći razgovarati sa Starčevićem, koji je točno pretpostavio da će ubrzo u vezi ustanka biti uhapšen, što se i dogodilo već 12. listopada, nakon čega je u istražnom zatvoru proveo dva i pol mjeseca.

Starčevićevo pismo Halperu predstavlja bitan dokument koji otkriva da je Kvaternikov suradnik Vjekoslav Bach opljačkao poštu u Josipdolu već 5. listopada, a ne 6. listopada, kako se do sada zaključivalo temeljem datuma slanja telegrama Ogulinske regimente upućenog poštanskoj direkciji u Zagreb.

Nelogičnosti iz
Mollinaryjeva izvješća

Vezano uz prethodno tumačenje nastavimo s raščlambom sljedećeg bitnog dokumenta uz Rakovički ustanak, izvješća o ustanku, koje je glavni zapovjednik Vojne krajine, general Anton Mollinary (1820‒1904), uputio 25. listopada 1871. na Ministarstvo rata u Beč (Cihlar 1932: 261-262), kao i zapisa koje poručnik Petar Šintić daje istražiteljima u vezi svoje akcije 7. listopada poduzete uz otkrivanje skrovišta pljačkaša pošte Vjekoslava Bacha (Kulundžić 1994: 347). U tim dokumentima navodi se da je kapetan Raimund Varešanin, zapovjednik Slunjske satnije, informaciju o Bachovoj pljački pošte u Josipdolu dobio tek 7. listopada 1871. u 21 sat i to, što je gotovo ridikulozno, od veterinara Thomasa Fille iz Ogulinske pukovnije. Temeljem toga Varešanin izdaje zapovijed poručniku Petru Šintiću da s patrolom odmah krene u potragu za Bachom. Iz iskaza poručnika Šintića proizlazi da je Šintić iznenađujuće lako pronašao Bachovo skrovište. Šintić pri tome opisuje slijed „povoljnih okolnosti“, koje su toliko nevjerojatne da ih se nikako ne može pri ozbiljnijem razmatranju prihvatiti za istinite. Nije teško zaključiti da sve vezano za te „sretne okolnosti“ upućuje na zapovjednika Rakovičke pukovnije natporučnika Jurja Božičevića, čiju se ulogu ipak želi nespretno prikriti. Šintić tako s patrolom već neposredno iza ponoći u noći sa 7. na 8. listopada otkriva Bachovo sklonište u kući Rade Čuića u selu Bročancu. Dakle, narativ službene priče o Kvaternikovu ustanku je da je poručnik Šintić kao „teledirigiranim navođenjem“ već nakon manje od 3 sata noćne potrage koja je krenula iz Slunja u 22 sata zapravo „slučajno pronašao“ Bacha u 10 kilometara udaljenom selu Bročanac, u kući u kojoj se s njim nalaze i vođe ustanika Kvaternik, Rakijaš, Čuić te vjerojatno i Petar Vrdoljak. Ispada da su kao hvatali Bacha i baš slučajno locirali ustaničke vođe Kvaternika i Rakijaša.

Telegram Ogulinske pukovnije 6. listopada 1871. upućen Direkciji pošte u Zagreb

Starčevićevo pismo Eduardu Halperu 10. listopada 1871.

Potpuno je jasno da je takav „uspjeh“ poručnika Šintića, prezentiran u službenoj verziji izvješća generala Mollinaryja, potpuno nevjerojatan. Ustanike je ustvari izdao natporučnik Juraj Božičević, koji se te večeri „baš slučajno“ nalazio u svojoj kući u Bročancu, iako je trebao biti u sjedištu satnije u Rakovici. Natporučnik Božičević očito je već mjesecima s ustanicima bio u dogovoru te je znao njihov plan i lokaciju sastanka.

Takvim tumačenjem razotkriva se i razlog čudne odluke vojnoga zapovjedništva da se u potragu za Bachom ne krene 5. listopada kada je izvršena pljačka pošte u Josipdolu (što se točno vidi iz Starčevićevog pisma), pa ni 6. listopada kada Ogulinska regimenta u 14 sati o toj Bachovoj pljački šalje telegram u Zagreb, nego tek 7. listopada kasno navečer. Potraga je, dakle, mimo svake logike, pokrenuta dva dana kasnije, i to iz udaljenog Slunja, a ne iz najbližih sjedišta satnija u Ogulinu i Plaškom koje su daleko bliže Josipdolu.

Kvaternika je izdao zapovjednik Rakovičke satnije natporučnik Božičević

Prethodna analiza događanja upućuje da je Kvaternika izdao natporučnik Božičević, iako i Mollinaryjevo izvješće i svjedočenje poručnika Šintića nespretno žele prikriti tu činjenicu. Potjera za Bachom pokrenuta je tek dva dana nakon njegove pljačke, što je posve nelogično, pa se nameće pitanje zašto je zapravo vojno zapovjedništvo toliko dugo čekalo.

Očito je da vojno zapovjedništvo nije usredotočeno na potjeru za pljačkašem Bachom nego čeka Božičevićevu dojavu iz Bročanca, da su vođe ustanka Kvaternik i Rakijaš kočijom iz Karlovca došli u Čuićevu kuću na planirani sastanak s Bachom i Vrdoljakom. Izdajničkim potezom natporučnika Božičevića ustanici su razotkriveni, a Kvaternik je time prisiljen započeti ustanak dva dana prije planiranog datuma, čime su mu šanse za uspjeh bitno umanjene.

Nadalje, zapovjednik Rakovičke satnije, natporučnik Juraj Božičević, uspio je prije dolaska ustanika 8. listopada u Rakovicu skloniti aktivni sastav satnije (oko 250 vojnika) kako vojnici ne bi prešli ustanicima. Tako su ustanici 8. listopada u Rakovici zatekli samo 40 kadeta na obuci.

Usto je natporučnik Božičević već u zoru 8. listopada poslao obavijest o ustanku zapovjednicima obližnjih satnija u Drežniku, kapetanu Antonu Durstu, i u Plaškom, natporučniku Jerolimu Prpiću, te štabnom oficiru Ogulinske pukovnije, majoru Stanislavu Rašiću u Kršlje. Tako je kapetan Durst mogao pripremiti postupanje koje je imalo za posljedicu da se tog popodneva 8. listopada nitko iz njegove satnije nije pridružio ustanicima, a natporučnik Prpić poveo je 9. listopada Plaščansku satniju u Ogulin, kako spriječio prelazak vojnika u redove ustanika, kad oni dan kasnije dođu u Plaški.

Zašto Kvaternik 8. listopada navečer ne opoziva ustanak?

Izdajom natporučnika Jurja Božičevića ustanici su već 8. listopada, prvog dana ustanka, ostali bez očekivane podrške Rakovičke i Drežničke satnije.

Katastarska karta iz 1872., segment „Močila”, s označenom lokacijom ubojstva
Eugena Kvaternika

Pokušajmo zamisliti Kvaternikovo razočaranje tog kasnog popodneva 8. listopada, kada su se Ante Rakijaš i Rade Čuić u 18 sati vratili iz Drežnika izvijestivši ga da nitko iz Drežničke satnije nije pristupio ustanicima. Kvaternikovo beznađe potencirala je tada i spoznaja izdaje majora Stanislava Rašića (1821‒1888), koji je sukladno njihovu prethodnom dogovoru, uglavljenom mjesecima ranije, trebao vojno voditi ustanak. Naime, major Rašić 8. listopada u podne iz Kršlja je došao u Rakovicu sa svojim pobočnikom, poručnikom Josipom Rendulićem, izjavivši kako se priklanja ustanicima. Pri tome je lukavo nadmudrio Kvaternika, rekavši da se prethodno na nekoliko sati mora vratiti do Kršlja, kako bi prije vođenja ustanka kod kuće sredio neke poslove. Za taj kratki otpust dao je Kvaterniku časničku riječ da će se zasigurno tog dana do 18 sati vratiti, pri čemu je ustanicima kao jamstvo za taoca ostavio poručnika Rendulića. No, major Rašić više se nije pojavio.

Kvaternik je tada postao potpuno svjestan da su mu njegovi najbliži suradnici Rakijaš, Bach, Čuić, Vrdoljak i Fabiani mjesecima predstavljali očito pogrešnu i preoptimističnu sliku, da je narod cijele Krajine apsolutno spreman za ustanak, a zapovjednici i vojnici krajiških satnija samo čekaju njihov poziv da se pridruže ustanicima. Bila je to očito velika iluzija.

Ipak, Kvaternik te večeri u Rakovici 8. listopada donosi sudbonosnu odluku da sa ustanicima, kojih je tada 1700, krene u Plaški, očekujući da će im se tamo zasigurno pridružiti Plaščanska satnija pod zapovjedništvom natporučnika Jerolima Prpića (1832‒1897). Zapitajmo se na čemu je tada Kvaternik temeljio tu odluku, kada je razvoj situacije sugerirao da bi najracionalnije bilo opozvati ustanak i pokušati spasiti živu glavu bijegom iz Senja u Italiju.

Odgovor na to pitanje može se naslutiti u knjizi Augusta Cesarca Sin domovine – životna drama Eugena Kvaternika (Cesarec 1940: 144). U tekstu navodi da je Ludmila Prpić, supruga natporučnika Jerolima Prpića, sestra najbližeg Kvaternikova suradnika na pripremi ustanka Rudolfa Fabianija (1841‒1892) koji je bio šef policije u Karlovcu.

Fabiani je prije ustanka očito uspio uvjeriti Kvaternika da će se njegov šogor, natporučnik Prpić, s cijelom satnijom zasigurno pridružiti ustanicima. Stoga Kvaternik 9. listopada odlučuje prenoćiti u njegovoj kući u Plavči Dragi, kako bi s Prpićem potanko dogovorio sutrašnje priključenje njegove satnije ustanicima u Plaškom.

Spoznaja da natporučnik Prpić te noći nije u kući bila je upozoravajuća i zloslutna. Gorku istinu o njegovoj izdaji Kvaternik je doživio sljedećega dana u Plaškom. Tamo ne nalazi ni natporučnika Prpića ni Plaščansku satniju. Satnija je pod Prpićevom komandom dan ranije premještena u Ogulin kako bi se onemogućilo da itko od vojnika prijeđe u redove ustanika.

Epilog Kvaternikova Rakovičkog ustanka je poznat. U Plaškom se 10. listopada ustanici osipaju saznanjem da Ogulinska regimenta kreće na njih te da je proglašen prijeki sud. Kvaternik u 17 sati donosi odluku da se s vođama ustanika Rakijašem, Bachom i Čuićem te s ostalih 400 ustanika pokuša spasiti bijegom u Bosnu koristeći najkraći put preko Močila i Rakovice. Prenoćili su u predjelu Ljupča, na pola puta do Rakovice. U rano jutro krenuli su prema Rakovici. Nisu prešli više od kilometra kada su iz zasjede, kod kuće Maksima Momčilovića, poubijani Kvaternik, Bach i Rakijaš, u koordiniranoj akciji grupe 36 odmetnutih ustanika, koju su predvodili Miloš Kosanović i Maksim Momčilović te vojne postrojbe pod zapovjedništvom majora Stanislava Rašića.

Određivanje točne lokacije Kvaternikove pogibelji

Do danas nije bila određena točna lokacija Kvaternikove pogibelji u predjelu Ljupča. Općine Rakovica i Slunj postavile su u listopadu 2002. godine spomen-ploču na simboličnoj lokaciji koja se nalazi na makadamskom putu 2,7 kilometara sjeverozapadno od nekadašnjeg sela Gornja Močila.

Za određivanje točne lokacije Kvaternikove pogibelji korištena je precizna skica, koju je po zahtjevu istražitelja, očevidom na lokaciji uz iskaze svjedoka 15. listopada 1871. nacrtao poručnik Danijel Sertić (HR-HAD-436. Spisi o Rakovičkoj buni kut. 8). Na skici su ucrtane tri kuće te položaji tijela ubijenih Kvaternika, Bacha i Rakijaša. Za lociranje navedenih triju kuća na potezu od Gornjih Močila da Ljupče poslužila je austrougarska katastarska karta, segment Močila, izrađena 1872. u mjerilu 1:2880 (https://maps.arcanum.com). Na taj je način dobiven točan položaj Kvaternikove pogibelji, određen koordinatama: ϕ = 42°02ʹ36,5ʺ N; λ=15°31ʹ14,9ʺ E.
To znači da se spomen-ploča Kvaternikovoj pogibelji nalazi 630 metara zračne udaljenosti jugoistočnije od stvarnoga mjesta tog događaja. Spomenimo da to mjesto nije dostupno javnosti jer se nalazi unutar vojnoga poligona „Eugen Kvaternik“.